MANS – Mreža za afirmaciju nevladinog sektora

Blog

  • MUP da objavi sve podatke o nadzoru kućnog pritvora Miloša Medenice

    MANS je danas od Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore zatražio objavu informacije o svim do sada sačinjenim zabilješkama o kontroli poštovanja mjere kućnog pritvora za Miloša Medenicu.

    Miloš Medenica (foto: Libertas)

    Miloš Medenica je nakon izricanja presude postao nedostupan organima ove države, uprkos izrečenoj mjeri zabranje napuštanja domaćinstva – kućni pritvor.

    Imajući u vidu da je izricanje presude u predmetu protiv pripadnika OKG Miloša Medenice bila najavljeno u medijima makar 24 časa ranije, nije jasno kako nadzor poštovanja mjere kućnog pritvora nije inteziviran od strane službenika policije upravo u tom periodu.

    Dopis MUP-u Crne Gore

    Ovaj predmet se u javnosti već duže vrijeme profiliše kao jedan od onih koji bi trebalo da “poprave” takozvani track record Crne Gore u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, pa je bilo za očekivati da će, ako ne svi subjekti, onda makar tzv. šef organizovane kriminalne grupe biti pod pojačanim nadzorom, naročito uoči samog izricanja presude.

    Zbog toga smatramo da je od nespornog javnog interesa da Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore objavi sve podatke koji se odnose na nadzor Miloša Medenice, odnosno na propuste u sprovođenju istog i bez odlaganja identifikuje odgovornost za činjenicu da optuženi Medenica danas nije dostupan nadležnim institucijama Crne Gore.

    Kapaciteti nadležnih državnih organa za procesuiranje važnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i dalje nastavljaju da predstavljaju jednu od ključnih prepraka za održivu borbu protiv ovih problema, a ovaj slučaj je samo još jedna dokaz u prilog tim tvrdnjama.

    Konačne presude za korupciju na visokom nivou predstavjaju jedno od ključnih mjerila za zatvaranje najtežih pregovaračkih poglavlja koje će podrazumijevati mnogo više odgovornosti za propuste koji se naprave na putu Crne Gore ka Evropskoj uniji.

    MANS

     

  • MANS podnio inicijativu Ustavnom sudu: Ukinuti član Zakona o SPI kojim se ohrabruje skrivanje informacija

    Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podnijela je danas Ustavnom sudu Crne Gore inicijativu za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredbe člana 49 stav 3 Zakona o slobodnom pristupu informacijama (Zakon o SPI), kojom je propisano da u upravnom sporu pokrenutom zbog ćutanja uprave „svaka stranka snosi svoje troškove“.

    Ova odredba je dio izmjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama koje je Skupština Crne Gore usvojila krajem prošle godine i uvedena je na inicijativu poslanika Evrope Sad, Vasilija Čarapića.

    MANS smatra da ovakvo rješenje direktno obesmišljava sudsku zaštitu i pravo na pravni lijek, jer građanima i organizacijama nameće finansijski teret čak i kada uspiju u sporu – odnosno kada sud utvrdi da je organ vlasti nezakonito ćutao i nije odlučivao u zakonskom roku. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna: ako tužilac, i kada dobije spor, mora sam da snosi troškove, to predstavlja finansijsku barijeru pristupu sudu, narušava ravnopravnost stranaka i uvodi privilegovan položaj države u odnosu na građanina.

    Posebno ukazujemo da je osporena odredba u koliziji sa važećim pravnim okvirom: Zakon o upravnom sporu upućuje da sud o troškovima odlučuje shodno pravilima parničnog postupka, a Zakon o parničnom postupku jasno propisuje da stranka koja izgubi spor nadoknađuje troškove onoj koja je uspjela. Osporeni stav 3 člana 49 SPI zakona uvodi suprotno pravilo – i to baš u situacijama kada je uzrok spora nezakonito nepostupanje organa vlasti.

    „Ako građanin dobije spor jer je institucija prekršila zakon ćutanjem, a ipak mora sam da plaća troškove, to nije zaštita prava – to je kazna za traženje istine. Ovakva odredba obeshrabruje javnost da koristi sudsku zaštitu i nagrađuje institucije koje nezakonito ne postupaju. Očekujemo da Ustavni sud ponovi standarde koje je već uspostavio i zaštiti suštinu prava javnosti da zna.“

    MANS podsjeća da je Ustavni sud Crne Gore već zauzeo jasan stav u istovrsnoj pravnoj stvari: odlukom iz februara 2024. godine ukinuta je odredba Zakona o upravnom sporu koja je propisivala da svaka stranka snosi svoje troškove u određenim situacijama, uz zaključak da takvo rješenje predstavlja nedopušteno i neproporcionalno miješanje države u prava stranaka koje uspiju u sporu, uključujući i aspekt prava na imovinu.

    Dodatno, smatramo da je osporeno rješenje suprotno standardima Evropskog suda za ljudska prava, jer stvara nesrazmjerno ograničenje prava na pristup sudu i ima odvraćajući („chilling“) efekat na ostvarivanje prava javnosti da zna. Kada se građanima poruči da će, čak i ako dobiju spor protiv institucije koja je prekršila zakon ćutanjem, morati sami da plate troškove – to je poruka da se pravna zaštita ne isplati i da je odustajanje racionalan izbor.

    Ovakva norma istovremeno stvara opasan podsticaj institucijama da nezakonito uskraćuju informacije kroz ćutanje uprave, jer uklanjanjem troškovne odgovornosti organa vlasti „ćutanje“ postaje najjeftiniji i najbezbjedniji način da se izbjegne obaveza odlučivanja i sakriju dokumenta od javnog interesa.

    Zbog svega navedenog, MANS je predložio Ustavnom sudu da utvrdi da je stav 3 člana 49 Zakona o slobodnom pristupu informacijama nesaglasan sa Ustavom i zakonom, te da prestane da važi danom objavljivanja odluke u Službenom listu.

    Dejan Milovac
    Zamjenik izvršnog direktora
    MANS

  • Milovac: Đukanović će morati da dokazuje porijeklo imovine

    Izvor: Portal RTCG

    Bez obzira na aktuelne sudske postupke koje je pokrenuo protiv Agencije za sprečavanje korupcije, bivši predsjednik države Milo Đukanović će na kraju ipak morati da dokazuje porijeklo svoje imovine, ocijenio je za Portal RTCG Dejan Milovac iz MANS-a.

    Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Podgorici odbijen je kao preuranjen tužbeni zahtjev Đukanovića protiv Agencije za sprečavanje korupcije, kojim je bivši predsjednik tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 eura zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva.

    Milovac je komentarisao da li će Đukanović ipak, bez obzira na aktuelne predmete koji su pokrenuti po njegovoj inicijativi, pred sudovima morati da dokazuje porijeklo imovine i istakao je da je važno napraviti jasnu razliku između postupaka koje vodi ASK i pitanja stvarnog porijekla imovine bivšeg predsjednika države.

    “Postupci koje ASK vodi protiv Đukanovića, a koji su predmet njegovih tužbi i privatnih tužbi, ne tiču se dokazivanja porijekla njegove imovine. Riječ je o tome da Đukanović određenu imovinu nije prijavio u trenutku kada je bio u obavezi da to učini Agenciji za sprečavanje korupcije, odnosno ranije Komisiji za sprečavanje sukoba interesa“, naveo je Milovac.

    Kako dodaje, to je isključivo administrativno pitanje, dok bi ključnu ulogu moralo da ima državno tužilaštvo.

    “Ono što bi trebalo da uslijedi, prema našim saznanjima, jeste postupanje tužilaštva, koje je u pojedinim slučajevima i samo saopštilo da je otvorilo određene predmete kada je u pitanju porijeklo njegove imovine. Bez obzira na to da li je imovina prijavljena ili nije, tužilaštvo bi konačno trebalo da ispita odakle ona potiče“, kazao je Milovac.

    Upozorava da važeći zakonski okvir u velikoj mjeri otežava takve postupke.

    “Nažalost, trenutni zakonski okvir znatno otežava tužilaštvu da procesuira Đukanovića po pitanju neprijavljene ili eventualno skrivene imovine koja bi mogla biti otkrivena u budućnosti“, rekao je Milovac.

    Posebno je ukazao na slučajeve poput “Pandora papira“, u vezi s kojima javnost još nema jasne informacije.

    “Podsjetiću da u slučajevima poput Pandora papira još uvijek nemamo konkretne informacije iz tužilaštva dokle se stiglo sa tom, vjerujem, izuzetno komplikovanom istragom koja se vodi u više jurisdikcija. Kada se otkrije imovina za koju postoji sumnja da je Đukanović posjeduje, a čije je porijeklo teško dokazati, po važećem zakonodavstvu tužilaštvo mora da dokaže iz kog krivičnog djela su potekla sredstva za njenu nabavku i da li je ta imovina bila predmet krivičnog djela“, istakao je Milovac.

    Prema njegovim riječima, to predstavlja ozbiljan problem, imajući u vidu dugogodišnju vladavinu.

    “To je mnogo komplikovaniji proces, jer s obzirom na to da je Đukanović gotovo 30 godina bio na vlasti, čak i ako se dokaže neko krivično djelo, vrlo je vjerovatno da će ono biti zastarjelo. Sa druge strane, moguće je i da takvo krivično djelo u to vrijeme nije ni postojalo“, kazao je Milovac.

    Dejan Milovac/MANS

    Podsjeća da su određena krivična djela relativno skoro uvedena u domaće zakonodavstvo.

    “Tek smo nedavno prepoznali pranje novca, kriminalno udruživanje i organizovani kriminal kao krivična djela. Zbog toga Crna Gora mora da dobije tzv. “antimafija zakon”, odnosno zakon u kojem se postupak vodi protiv imovine, a ne protiv osobe“, naglasio je Milovac.

    Takav model, kako dodaje, bio bi ključan ne samo u ovom slučaju.

    “U tom slučaju tužilaštvo ne bi moralo da dokazuje krivično djelo iz kojeg je imovina potekla. Imali bismo potpuno drugačiju situaciju, ne samo kada je u pitanju Đukanović, već i drugi javni funkcioneri i tzv. bezbjednosna lica koja raspolažu ogromnom imovinom čije porijeklo ne mogu da objasne“, rekao je Milovac.

    Zaključuje da je Crnoj Gori potreban model kakav postoji u Italiji.

    “MANS već godinama govori da je tzv. ‘italijanski model’ neophodan. Crna Gora se danas nalazi tamo gdje je Italija bila prije nekoliko decenija, na početku borbe protiv mafije. Iako je riječ o drastičnoj mjeri, ona je nužna imajući u vidu stanje pravosuđa, pritiske organizovanog kriminala i slabe kapacitete za finansijske istrage“, kazao je Milovac.

    On ističe da se do tada ne mogu očekivati ozbiljni sudski epilozi.

    “U tom smislu, očekujem da će Đukanović u dogledno vrijeme imati određene obaveze pred sudovima, ali bez suštinskog rješenja dok ne dođemo do modela koji omogućava da se vodi postupak protiv imovine“, zaključio je Milovac.

  • MANS će tražiti ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o SPI

    Piše: Tina Popović (ND Vijesti)

    Ukoliko Skupština Crne Gore u utorak izglasa izmijenjeni amandman poslanika PES-a Vasilija Čarapića na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama, ta odredba će “pasti” pred Ustavnim sudom, ali je pitanje koliko će štete do tog momenta već biti napravljeno.

    To je juče kazao “Vijestima” zamjenik izvršnog direktora Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Dejan Milovac.

    Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu jednoglasno je prije dva dana prihvatio amandman Čarapića, prema kojem bi svaka stranka snosila svoje troškove u upravnom postupku zbog ćutanja državnih organa i institucija po zahtjevu građana i civilnog sektora za podacima.

    Ukoliko je Skupština Crne Gore usvoji, poručuje Milovac, MANS će inicirati ocjenu ustavnosti i zakonitosti te odredbe pred Ustavnim sudom.

    “Radi se o neustavnom predlogu, koji je lako oboriti. Postavlja se pitanje kada će se to desiti i koliko će Ustavni sud biti ažuran da taj slučaj završi. Uz to, pitanje će biti i kolika će šteta biti napravljena od momenta kad propis bude usvojen do momenta kad taj član sporni bude oboren na Ustavnom sudu. To je nešto o čemu predlagač amandmana poslanik PES-a Vasilije Čarapić nije razmišljao”, kazao je Milovac.

    Prva verzija Čarapićevog amandmana bila je da troškove postupka pokrenutog zbog ćutanja države snose oni koji su spor i iznijeli pred Upravni sud. On je tvrdio da je izmjene predložio jer se “SPI u praksi zloupotrebljava i država po tom osnovu trpi ozbiljne finansijske posljedice”.

    Obje varijante neprihvatljive su za eksperte, ali i civilni sektor.

    “Zakon je prošao i dobio pozitivno mišljenje Evropske komisije, koja nije blagovremeno upoznata sa namjerom da se kroz amandmane obesmisli propis, odnosno da se uvede norma koja znači da onaj koji ima novac, taj će i da dočeka pravdu. Čarapićev predlog bitno mijenja suštinu samog propisa, jer će građani biti demotivisani da ulaze u sudske postupke iz, očigledno, finansijskih razloga”, precizirao je Milovac.

    Ko ima novac, taj će i da dočeka pravdu: Milovac

    Podsjetio je i da je odbijen amandman da se kroz Zakon o slobodnom pristupu informacijama mogu dobiti podaci o onome što su imovina i prihodi osoba povezanih sa javnim funkcionerima.

    “To dodatno derogira suštinu zakona. Naša praksa govori da se slučajevi nezakonitog bogaćenja i korupcije ne dešavaju samo na adresi određenog javnog funkcionera, već postoji dominantna namjera da se imovina skriva na povezana lica. Imamo aktuelni slučaj da su određeni bivši policijski funkcioneri imali stanove koje su posjedovali i koristili pod imenom određenih kompanija”, upozorio je Milovac i podsjetio na “slučaj Mila i Blaža Đukanovića – Pandora papiri, kuću koju je kao poklon dobila unuka Vesne Medenice”.

    Na tvrdnje Čarapića da će to biti regulisano kroz izmjene Zakona o sprečavanju korupcije, ali i izmjene propisa o SPI kada to dođe na red, Milovac poručuje da se radi o zamjeni teza.

    “Toj odredbi jeste mjesto u Zakonu o slobodnom pristupu informacijama. Mislim da je ta inicijativa Čarapića odlaganje onoga što niko od političara ne želi da vidi, a to je da podaci njihovi i njihovih srodnika budu dostupni javnosti na provjeru”, zaključio je Milovac.

    Više od 60 organizacija i civilnih aktivista nedavno je saopštilo da su predlozi Čarapića neustavni.

    “Ustav garantuje i pravo na pravni lijek i pravično suđenje pred nezavisnim sudom. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna. Propisivanje da tužilac snosi troškove spora i kada uspije u sporu znači da se pravo ‘plaća’ čak i kad je povreda prava dokazana. Time se građani, novinari i organizacije odvraćaju od sudske zaštite, a pravo postaje dostupno isključivo onima koji mogu da preuzmu finansijski teret”, saopštili su.

    Ekspert za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama Radenko Lacmanović ranije je kazao “Vijestima” da će taj “modifikovani amandman biti maksimalni stimulans za državne i lokalne organe koji bi trebalo da postupaju po zahtjevima za slobodan pristup informacijama”.

    “Ako smo do sada imali situaciju da ti obveznici zakona pod prijetnjom da će snositi troškove postupka, ne dostavljaju u predviđenom roku tražene informacije, možete misliti šta će biti kada nemaju tu prijetnju. Biće za njih veoma inspirativno da upravo čine suprotno, da krše odredbe i rokove i na taj način pune državni budžet”, ocijenio je Lacmanović.

    Prema njegovim riječima, stranke se potpuno neravnopravno dovode u postupak, jer ukoliko i dobiju spor pred nadležnim sudom, moraće “vjerovatno platiti tužbe ili advokatske troškove, koji će za državu biti minimalni”.

     

  • DEJAN MILOVAC, MANS: Potrebni su rezultati a ne “akcije”

    Piše: Milena Perović (Monitor)

    MONITOR:  Opet je uhapšen bivši ministar poljoprivrede Milutin Simović, sada zbog, kako su mediji objavili, navodne pronevjere u vrijednosti od pet hiljada eura. Kako to komentarišete?

    MILOVAC: Prvo, važno je naglasiti da se govori o navodima i sumnjama i da svako ima pravo na pretpostavku nevinosti i fer postupak. Ali, upravo to što se u javnosti insistira na cifri od 5.000 eura dobro oslikava koliko se korupcija kod nas godinama normalizovala – došli smo u situaciju da se “malo” zloupotrebe skoro tretira kao sporedna stvar, ili čak kao nešto što se podrazumijeva. Suština nije u iznosu, nego u obrascu: javni resursi i položaj ne smiju biti privatna kasa, a odgovornost se ne mjeri time koliko je neko “uzeo”, već da li je zloupotrebljavao funkciju.

    Nadam se da ovo nije kraj priče, nego tek početni, “najlakši” segment koji je poslužio da se otvori predmet i obezbijedi procesni okvir za mnogo kompleksniju istragu. O bivšim visokim funkcionerima ne može se govoriti samo kroz epizode poput reprezentacije; javnost očekuje da institucije provjere širi kontekst: odluke, ugovore, tokove novca, i sve ono što prati godine upravljanja velikim sistemima i javnim budžetima. Ako se sve završi na jednoj maloj cifri, to će biti poruka da država i dalje bira najbezbolnije slučajeve, a ne da se bavi korupcijom kao sistemskim problemom. Ako se ovo vodi profesionalno i vodi ka suštinskoj istrazi, onda može biti signal da se klima nekažnjivosti konačno mijenja.

    MONITOR: Simović je hapšen i u decembru prethodne godine, ali postupak protiv njega nije pokrenut. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju borba protiv visoke korupcije?
    MILOVAC: Upravo tu je srž problema: Crna Gora je u fazi u kojoj se borba protiv visoke korupcije često svodi na “akcije”, a ne na rezultate. Hapšenja bez postupaka, postupci bez presuda, presude bez oduzimanja imovine – to je lanac koji građanima šalje poruku da je korupcija rizik koji se isplati, i zato se i normalizuje. Kad nema dosljednog epiloga, sistem praktično uči ljude da je zloupotreba “dio igre”, a ne izuzetak koji se kažnjava.

    Problem je što se institucije prečesto zadovolje prvim korakom: medijskim efektom. Prava borba počinje tek nakon toga – finansijskim istragama, kvalitetnim optužnicama, dokazivanjem koristi, praćenjem tokova novca i suđenjima koja se ne razvlače do zastare. Visoka korupcija se ne pobjeđuje naslovima, nego pravosnažnim presudama i zapljenom imovine. Dok god ne vidimo taj stabilan bilans, javnost će s pravom imati osjećaj selektivnosti: da se ide na “sitno” ili na politički zgodno, dok krupni mehanizmi korupcije ostaju netaknuti.

    MONITOR: Nedavno je Agencija za sprječavanje korupcije otvorila postupak protiv bivšeg dugogodišnjeg premijera i predsjednika države Mila Đukanovića zbog kolekcije satova, koju, tvrdi ASK,  nije prijavio. Najavljeno je da će predmet biti upućen i tužilaštvu. Očekujete li da će se tužilaštvo uključiti u tu istragu?

    MILOVAC: Očekivanje javnosti je da se tužilaštvo uključi. ASK može utvrđivati povredu obaveza prijavljivanja imovine i eventualni sukob interesa, ali tužilaštvo mora da uradi krivično-pravni dio: provjeru porijekla imovine, tokova novca, eventualnih poreskih obaveza i drugih okolnosti koje mogu ukazivati na krivična djela, ukoliko za to postoji osnov sumnje. Ne treba presuđivati unaprijed, ali je ključan princip jednakosti: pravila moraju važiti za sve, posebno za ljude koji su decenijama bili na vrhu vlasti. Ovaj predmet je test da li će se ići dubinski ili će sve ostati na nivou saopštenja i formalnosti.

    MONITOR:  Kako smo od silnih višemilionskih afera stigli do postupaka od nekoliko hiljada ili stotina hiljada?
    MILOVAC: Iz više razloga. Velike afere traže finansijsku forenziku, praćenje tokova novca, dokazivanje koristi, međunarodnu saradnju i rad sa složenim šemama preko firmi, posrednika i povezanih lica. Za velike predmete potrebna je i institucionalna hrabrost da se ide do vrha, bez obzira na političku moć, veze i pritiske. U starijim predmetima dodatni problem su godine nečinjenja, rizik od zastara i “pojedeni” dokazi. Mali predmeti mogu biti važni, ali ne smiju postati alibi da se ne diraju oni krupni – jer se ozbiljnost države mjeri upravo u najtežim slučajevima.

    MONITOR: Kako vidite učinak nove vlasti kada je u pitanju uspostavljanje sistemskih rješenja za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala?

    MILOVAC: Učinak nove vlasti, posmatrano kroz prizmu održive borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, nije kakav je obećavan. Nije postavljena osnova za sistem koji će dugoročno davati rezultate, već se prečesto ide na parcijalne poteze i kratkoročne političke dobitke. Još ozbiljnije, u pojedinim segmentima smo svjedočili da se i ono malo postojećeg okvira – koji je i ranije bio neadekvatan – dodatno razvodnjava ili derogira kroz loša rješenja, izuzetke i “kreativna” tumačenja. To nas vraća unazad, jer bez stabilnog i jasnog pravnog okvira nema ni stabilnog institucionalnog odgovora.

    Sistemska rješenja se mjere  time da li se mijenja način upravljanja državom: javne nabavke, državna imovina, urbanizam, koncesije, državne subvencije, partijsko zapošljavanje i sukob interesa. U tim oblastima i dalje dominira logika političke kontrole i interesa, umjesto logika javnog interesa i odgovornosti.  Borba protiv organizovanog kriminala je posebno osjetljiva: ako institucije nijesu depolitizovane i profesionalizovane, organizovani kriminal uvijek nađe način da utiče, infiltrira ili kupi sistem.

    Zato insistiramo na minimumu bez kojeg nema promjene: transparentne i mjerljive procedure, jasni kriterijumi za imenovanja i odgovornost, snažne unutrašnje kontrole, proaktivna objava ugovora i trošenja javnog novca, stvarna zaštita zviždača, te obavezne finansijske istrage koje prate ozbiljne slučajeve. I na kraju – mjerilo ozbiljnosti su presude i oduzimanje imovine. Ako se nezakonita korist ne oduzima, korupcija ostaje “isplativa”, a priča o sistemskoj borbi se svodi na retoriku.

    MONITOR: Opet se priča o popunjavanju Ustavnog suda. Kako vidite ponašanje političke klase kada je u pitanju taj sud, ali i pravosuđe generalno?

    MILOVAC: Ponašanje političke klase prema Ustavnom sudu, ali i prema pravosuđu generalno, pokazuje da mnogi institucije i dalje vide kao plijen. Ustavni sud bi morao biti stub ustavnog poretka i korektiv vlasti, a ne predmet političke trgovine i ucjena. Kada se sudije biraju po kvotama i dogovorima “naš–vaš”, dobijamo blokade, krize legitimiteta i stalno preispitivanje svake odluke, umjesto stabilnosti sistema. Šire gledano, pravosuđe je godinama bilo opterećeno kadrovima i praksama iz perioda zarobljenih institucija, a promjene su spore jer se često bira komfor i kompromis umjesto integriteta. Rješenje je transparentan izbor, jasni standardi stručnosti i integriteta, i odgovornost za političke opstrukcije.

    MONITOR: Crna Gora je u decembru zatvorila pet novih poglavlja, uz proklamovani cilj da će naredne godine zatvoriti preostalih dvadeset, uključujući poglavlja 23 i 24. Kolika je razlika između proklamovanog i realnog?

    MILOVAC: Dobro je da se poglavlja zatvaraju, ali najteži dio procesa su poglavlja 23 i 24 – vladavina prava. Razlika između proklamovanog i realnog je u tome što se dio poglavlja može zatvoriti kroz usklađivanje propisa i administrativne korake, dok se 23/24 mjere praksom i rezultatima. Ambicija da se zatvori preostalih dvadeset poglavlja može biti motivaciona poruka, ali bez mjerljivih pomaka u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala to ostaje politička retorika. EU traži stabilan bilans: istrage koje se završavaju optužnicama, suđenja koja se završavaju presudama i imovinu koja se oduzima. Bez toga se ne zatvara suština procesa, ma koliko “papir” bio uredan.

    MONITOR:  Kako vidite ovogodišnji izvještaj Evropske komisije kada su u pitanju poglavlja 23 i 24?

    MILOVAC: Izvještaj EK, kad su u pitanju 23 i 24, u suštini mjeri isto: rezultate i kontinuitet. Za poglavlje 23, mjerilo je koliko imamo pravosnažnih presuda u visokoj korupciji, koliko su kazne odvraćajuće i koliko je nezakonito stečene imovine oduzeto – jer bez konfiskacije korupcija ostaje “isplativa”. Tu se vidi i da li se predmeti vode profesionalno, bez procesnih propusta i odugovlačenja. Za poglavlje 24, osim razbijanja kriminalnih mreža i jačanja policijsko-tužilačke saradnje, važna je i dosljedna primjena pravila i izbjegavanje selektivnosti. Moja ocjena je da se najviše napreduje u formalnom dijelu, dok najsporije ide ono što je najvažnije: stvarni bilans presuda i konfiskacije u najtežim predmetima.

    MONITOR: Kakva je trenutna situacija oko Zakona o slobodnom pristupu informacijama i zašto se MANS oštro usprotivio određenim amandmanima?

    MILOVAC: Situacija je indikativna jer se o Predlogu zakona ponovo raspravlja, u završnoj fazi,  pojavili su se amandmani koji, po našem stavu, mogu obesmisliti suštinu prava na pristup informacijama. Posebno smo se usprotivili rješenjima koja mijenjaju logiku sudske zaštite u slučajevima “ćutanja administracije”, kada organi ne odgovore u zakonskom roku. Ideja da se uvede pravilo da “svako snosi svoje troškove”, ili slične varijante koje prebacuju finansijski teret na tražioce informacija, u praksi znači da organi mogu da ćute, a da građani, novinari i NVO plaćaju cijenu da bi dokazali da je njihovo pravo prekršeno. To stvara efekat zastrašivanja i odvraćanja: ljudi će rjeđe tražiti informacije, a još rjeđe ulaziti u sporove, što je upravo suprotno smislu ovog zakona.


    Naš stav je jednostavan: Crnoj Gori treba moderan i funkcionalan SPI zakon koji jača proaktivnu transparentnost, skraćuje i ubrzava postupke, i obezbjeđuje djelotvoran pravni lijek – a ne rješenja koja nagrađuju ćutanje institucija i kažnjavaju one koji traže informacije.

  • Otvoreno pismo poslanicama i poslanicima Skupštine CG povodom Zakona o SPI

    Poštovane poslanice i poslanici,

    Obraćamo vam se povodom amandmana na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama, koji je na Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu podržan na predlog poslanika PES-a Vasilija Čarapića, a kojim se predviđa da u upravnim sporovima pokrenutim zbog “ćutanja uprave” svaka strana snosi svoje troškove.

    Ovaj amandman nije tehničko “peglanje” teksta, već suštinsko derogiranje prava javnosti da dođe do informacija od javnog značaja. Slobodan pristup informacijama nije apstraktna pravna norma – to je alat bez kojeg građani ne mogu da zaštite svoja prava, mediji ne mogu da rade svoj posao, a civilno društvo ne može da kontroliše vlast. Ako se taj alat finansijski obesmisli, pravo ostaje samo na papiru, a sistemski se obesmišljava borba protiv korupcije.

    Posebno je važno podsjetiti da je pravo na pristup informacijama Ustavom garantovano, kao i pravo na pravni lijek i pravično suđenje pred nezavisnim sudom. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna. Ako se postavi pravilo po kojem građanin, novinar ili organizacija i kada dokažu povredu prava moraju unaprijed računati da će plaćati svoje troškove – onda se to pravo u praksi “naplaćuje” čak i kada je država nesporno pogriješila.

    Time se uvodi finansijska barijera za pristup sudu i narušava ravnopravnost stranaka, jer država nastupa kao jača strana, sa budžetom i resursima, dok se teret borbe za zakonitost prebacuje na pojedinca.

    Posebno je opasno što se ovim rješenjem potpuno promašuje osnovni uzrok problema: nezakonito ponašanje institucija koje ne postupaju po zahtjevima u zakonskim rokovima.

    Umjesto da zakon pojača obavezu organa da odlučuju i time spriječi opstrukcije, amandman praktično uvodi pravilo da će građanin, novinar ili NVO i kada dokažu da je organ prekršio zakon – ipak platiti cijenu tog kršenja. Time se javnosti poručuje: “Možete tužiti državu, ali ćete to i platiti.”

    To posebno pogađa one najranjivije među nama – ljude koji nemaju novca da plaćaju takse, advokate i sudske troškove; porodice koje se bore za socijalna prava; osobe sa invaliditetom koje pokušavaju da ostvare usluge koje im pripadaju; građane iz manjih sredina koji traže informacije o lokalnim odlukama koje utiču na njihov život; žrtve nasilja ili diskriminacije koje pokušavaju da dođu do dokaza; kao i medije i organizacije koje rade u javnom interesu i već sada su pod velikim pritiscima. Upravo njima zakon mora najviše da služi – a ne da ih obeshrabri i natjera da odustanu.

    Predlagač amandmana, poslanik Vasilije Čarapić, očigledno nije razmislio o stvarnim posljedicama ovakvog rješenja u praksi. U sistemu u kojem su “ćutanje uprave” i odugovlačenje već postali uobičajen mehanizam skrivanja informacija, ukidanje troškovne odgovornosti organa šalje pogrešan signal: institucije će imati dodatni podsticaj da ne odgovaraju, jer znaju da ih to ništa ne košta. Kad “ćutanje” nema finansijsku posljedicu, postaje najjeftiniji i najbezbjedniji način da se izbjegne odgovornost i sakriju dokumenta od javnog interesa.

    Dodatno, ovakav amandman gura građane u nejednaku borbu sa državom. Organi vlasti raspolažu budžetima, pravnim službama i resursima, dok je za običnog čovjeka i mali medij svaki sudski postupak rizik. Ako unaprijed znaju da će, čak i kada dobiju spor zbog nezakonitog nerada institucije, morati da plate svoje troškove – mnogi neće ni pokušati. To je tiha, ali vrlo efikasna zabrana pristupa informacijama: ne kroz eksplicitno “ne”, već kroz finansijsko obeshrabrivanje.

    Pritom, ovakvo rješenje svakako ne bi prošlo provjeru pred Ustavnim sudom – samo je pitanje zašto se predlagač uopšte odlučuje da namjerno napravi štetu pravu javnosti da zna, umjesto da se popravljaju realni problemi u primjeni zakona i jača odgovornost institucija.

    U trenutku kada se od države očekuju mjerljivi rezultati u borbi protiv korupcije, poslanik Čarapić predlaže rješenje kojim upravo građanima i civilnom društvu uskraćuje mogućnost da budu aktivni dio sveukupnih napora da Crna Gora uspješno zatvori pregovaračka poglavlja 23 i 24. Uspješno zatvaranje ovih poglavlja nije moguće bez snažnih mehanizama javne kontrole, dostupnosti informacija i efikasne sudske zaštite – a ovaj amandman ide direktno suprotno tom cilju.

    Zato vas pozivamo da u plenumu ne podržite ovaj amandman. Ako se već govori o sprečavanju zloupotreba, rješenje ne može biti kažnjavanje svih koji traže pravdu i informacije, već ciljane mjere koje sankcionišu očigledno zlonamjerne zahtjeve. Blanket pravilo “svako snosi svoje troškove” je pogrešno, nepravično i opasno, jer nagrađuje nezakonito ponašanje organa vlasti.

    Slobodan pristup informacijama je jedan od rijetkih mehanizama kojim građani mogu da dođu do istine o tome kako se troši njihov novac, kako se donose odluke i ko snosi odgovornost. Ne dozvolite da se kroz amandman, naizgled “umjeren”, sruši suština zakona i pošalje poruka da institucije mogu nekažnjeno da ćute.

    Dolje potpisane organizacije i aktivisti civilnog društva

    1. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora – MANS
    2. Akcija za ljudska prava – HRA
    3. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore CIN-CG
    4. GREEN HOME
    5. Fidelity Consulting
    6. Aleksandar Dragićević, aktivista         
    7. Nvo 35mm
    8. CEE Bankwatch Network
    9. Milica Kankaraš Berber, aktivistkinja
    10. Danijel Garić, aktivista
    11. NVO Mogul
    12. Dr Martin Schneider-Jacoby Assoc. – MSJA
    13. NVU LBTQ žena Stana
    14. Mladen Ivanović, reditelj i aktivista 
    15. Expeditio Kotor
    16. Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
    17. NVO Prima
    18. Inicijativa mladih za ljudska prava 
    19. Balkanska Istraživačka Mreža Crna Gora
    20. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore – UMHCG
    21. NVO Zora
    22. NVO Bezbjednost žena
    23. NVO Posejdon 
    24. NVO “Grupa građana BU2”
    25. NVO “Udruženje Vasojevića Primorja i Boke”
    26. Mediteran News
    27. Vasojevićka Riječ
    28. NVO ”Ekološki centar Delfin”
    29. Siniša Nadaždin, CRINI
    30. Crnogorski forum (Montenegrin forum)
    31. NVO NADA-Herceg Novi
    32. Centar za zaštitu i proučavanje ptica – CZIP
    33. Organizacija KOD
    34. Centar za razvoj nevladinih organizacija – CRNVO
    35. RERI 
    36. Društvo mladih ekologa Nikšić
    37. Parkovi Dinarida – mreža zaštićenih područja Dinarida
    38. Ženska akcija
    39. NVO ” UZIP” Herceg Novi
    40. Građanska alijansa
    41. NVO “Briga Me”- Podgorica
    42. Dr Bojan Baća, sociolog
    43. NVO Crnogorsko društvo ekologa
    44. KANA / ko ako ne arhitekt
    45. Sindikat medija Crne Gore
    46. NVO Sparta Crna Gora
    47. NVO Link
    48. NVO Program za životnu sredinu – EnvPro
    49. NVO Institut alternativa 
    50. NVO CEGAS
    51. Udruženje Korina
    52. Centar za demokratsku tranziciju – CDT
    53. NVO Buše
    54. NVO Ipso Facto

  • Informacije o imovini djece i povezanih lica i dalje van domašaja javnosti

    Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu odbio je juče amandmane na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama kojima se javnosti omogućava pristup podacima o prihodima i imovini povezanih lica javnih funkcionera – uključujući djecu i druge članove porodice, bez obzira na to da li su formalno dio zajedničkog domaćinstva. Suština tih amandmana bila je da se unaprijedi transparentnost sistema evidentiranja imovine javnih funkcionera, ali i demotiviše praksa da se imovina “izmjesti” na djecu i rodbinu čim izađu iz domaćinstva, čime prestaje obaveza prijavljivanja i kontrola.

    Ove amandmane su podnijeli poslanici Demokrata, Momčilo Leković, Duško Stijepović i Anđela Vojinović, ali je ipak većina poslanika aktuelne vlasti pokazala da im je postalo važnije da ostave mogućnost da se nastavi sa starom praksom skrivanja imovine i prihoda, nego da se zaista uspostavi sistem koji jednako važi za sve – i za bivše i za sadašnje funkcionere.

    Ovakva odluka Odbora znači da će javnost i dalje biti uskraćena za ključne informacije o imovini i prihodima članova porodica današnjih funkcionera, ali i o imovini koja je godinama skrivana upravo kroz “povezana lica”. To je posebno problematično jer je, kako je MANS više puta dokumentovao, postoji značajan broj slučajeva da djeca funkcionera odmah po punoljetstvu “izađu iz domaćinstva”, a zatim postanu vlasnici vrijednih nekretnina i druge imovine, bez jasnog i provjerljivog porijekla.

    Da je riječ o realnom, a ne teorijskom problemu, najbolje pokazuju konkretni primjeri iz prakse koje je MANS godinama objavljivao. U slučaju porodice bivšeg predsjednka, Mila Đukanovića, podaci o prihodima od rente koje je ostvarivao njegov sin, Blažo Đukanović, prestaju da budu javno vidljivi upravo nakon što je on “izašao iz domaćinstva”, iako je ranije evidentirano da su ti prihodi bili desetine i stotine hiljada eura godišnje, dok je već 2008. godine kupljena nekretnina (stan i garaža) za 132.000 eura. Danas Đukanović upravo prihode svoje porodice koji nigdje nisu prijavljeni navodi kao porijeklo imovine koja značajno prevazilazi njegove zvanične prihode.

    Međutim, Pandora papiri su dodatno ogolili koliko su “povezana lica” ključna za razumijevanje stvarnog vlasništva i kontrole imovine. Dokumentacija koju je MANS obradio pokazala je da su Milo i Blažo Đukanović zaključivali tajne ugovore o upravljanju imovinom i uspostavljali strukture poput trustova (navodi se “Victoria Trust” i “Capecastel Trust”), uz mrežu kompanija i posrednika kroz više država i offshore jurisdikcija. Upravo takve šeme – gdje se vlasništvo i tokovi novca sakrivaju iza složenih aranžmana i povezanih subjekata – čine transparentnost o povezanim licima još važnijom, jer bez nje javnost ostaje bez mogućnosti da prati gdje završava imovina i ko njome stvarno upravlja.

    Posebno ilustrativan je i slučaj Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, Vesne Medenice, u kome je MANS otkrio luksuznu vilu na primorju vrijedne 700.000 eura čiju izgradnju Medenica nije objasnio zvaničnim prihodima. U predmetima koji se tiču porodice Vesne Medenice, MANS je ukazivao i na mehanizam “poklona” i uvećanja imovine u krugu porodice: maloljetna unuka je 2018. godine dobila na poklon parcelu u centru Kolašina, nakon čega je na tom zemljištu izgrađena luksuzna kuća. Poklon je obezbjeđen od Rada Arsića čije se ime pominje u postupku koji se vodi protiv Medenice zbog zloupotrebe službenog položaja i vršenje nezakonitog uticaja.

    Svi ovi slučajevi pokazuju isto: kada se sistem nadzora i transparentnosti svede samo na ono što je formalno u domaćinstvu, ostaje ogroman prostor da se imovina i prihodi sklone od javnosti – legalno, “na papiru”, a suštinski koruptivno.

    Zato je odbijanje amandmana o dostupnosti podataka o povezanim licima ozbiljan udar na ideju da će novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama ojačati borbu protiv korupcije. Bez mogućnosti da javnost vidi i provjeri imovinu koja se vodi na djecu i druge povezane osobe, država zapravo štiti najčešći mehanizam prikrivanja nezakonitog bogaćenja.

    Pozivamo skupštinsku većinu da pokaže minimum odgovornosti prema obećanjima koja su davali građanima i spremnost da se zaista bore protiv korupcije – pa i u sopstvenim redovima – tako što će do plenuma preispitati ovu odluku i podržati rješenja koja sužavaju prostor za skrivanje imovine, umjesto da je podstiču.

    Dejan Milovac

    Direktor Istraživačkog centra

    MANS

  • Saopštenje povodom amandmana na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama

    Mi, dolje potpisane organizacije civilnog društva i aktivisti koji djeluju u oblastima borbe protiv korupcije, zaštite ljudskih prava, životne sredine, medijskih sloboda i javnih politika, pozivamo Vladu i Skupštinu Crne Gore da ne usvoje amandman na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama kojim bi se u praksi obesmislila sudska zaštita ovog prava, kao i rad medija i NVO.

    Amandman koji je podnio poslanik Pokreta Evropa sad, Vasilije Čarapić, predviđa da se u članu 50 uvede pravilo da troškove upravnog spora snosi tužilac.

    Ovakva formulacija uspostavlja režim u kojem građanin, medij ili NVO mogu dobiti spor i dokazati da je institucija nezakonito uskratila informaciju, a da i dalje snose troškove postupka. To predstavlja ozbiljnu finansijsku prepreku i direktan udar na pristup pravdi i na pravo na slobodan pristup informacijama..

    Pravo na pristup informacijama je Ustavom garantovano (član 51), a Ustav garantuje i pravo na pravni lijek i pravično suđenje pred nezavisnim sudom. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna. Propisivanje da tužilac snosi troškove spora i kada uspije u sporu znači da se pravo „plaća“ čak i kad je povreda prava dokazana. Time se građani, novinari i organizacije odvraćaju od sudske zaštite, a pravo postaje dostupno isključivo onima koji mogu da preuzmu finansijski teret.

    Upravo zato je ovakav amandman ustavno problematičan: on ograničava pristup sudu kroz finansijsku barijeru, narušava ravnopravnost stranaka i uvodi nejednak položaj građanina i države u postupku. Država, kao jača strana, dobija procesnu privilegiju, dok se teret borbe za zakonitost prebacuje na pojedinca.

    Ovakvo rješenje stvara opasan podsticaj institucijama da nezakonito uskraćuju informacije. Ako organ vlasti zna da i kad izgubi spor neće snositi troškove, dobija motiv da sistematski odbija zahtjeve uz kršenje Zakona. Posljedica je da će mnoge informacije od javnog interesa ostati nedostupne jer će građani, novinari i NVO biti primorani da procjenjuju da li imaju novca da uđu u spor – čak i kad su u pravu.

    Slobodan pristup informacijama je osnovno sredstvo kojim civilni sektor i mediji vrše demokratski nadzor nad radom vlasti. Ograničavanje sudske zaštite kroz troškove direktno sužava prostor za javnu kontrolu i javnu debatu.

    U praksi, ovakva prepreka najviše pogađa upravo teme u kojima je javni interes najveći:

    • javne nabavke i ugovori, trošenje javnih fondova, poslovanje državnih preduzeća;
    • integritet javnih funkcionera, beneficije, zapošljavanja i sukob interesa;
    • policijska postupanja, tretman ranjivih grupa, diskriminacija i druga pitanja ljudskih prava;
    • koncesije i eksploatacije resursa, urbanizam i planiranje, zaštita rijeka i šuma, upravljanje otpadom, zagađenje vazduha i vode – gdje su informacije ključne za zaštitu zdravlja i životne sredine.

    Ovakav amandman je posebno opasan i u kontekstu međunarodnih obaveza Crne Gore. Aarhus konvencija zahtijeva da u pitanjima životne sredine postoje djelotvorni mehanizmi pristupa informacijama i pristupa pravdi, uz standard da postupci treba da budu pravični i da ne budu preskupi. Ako se pravilo postavi tako da tužilac plaća troškove čak i kad dobije spor, to suštinski obesmišljava pristup pravdi u ekološkim predmetima i guši učešće javnosti.

    Predloženo zakonsko rješenje smatramo protivnim i standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, jer bi takav režim troškova predstavljao nesrazmjerno ograničenje prava na

    pristup sudu iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i imao odvraćajući (chilling)

    efekat na ostvarivanje prava iz člana 10 Konvencije. Taj sud je u predmetima Kreuz protiv Poljske i Dragan Kovačević protiv Hrvatske utvrdio da sudske takse i troškovi ne smiju ograničiti pristup sudu do mjere da je narušena sama suština prava na sudsku zaštitu, naročito kada se finansijski tereti nameću automatski, bez razmatranja okolnosti konkretnog slučaja i ishoda spora i kada se radi o sporu zbog propusta državnih organa.

    Podsjećamo vlasti da poštovanje standarda iz prakse Evropskog suda za ljudska prava od strane Crne Gore predstavlja završno mjerilo za zatvaranje poglavlja 23.

    Posebno zabrinjava način na koji se ovakvo rješenje pokušava uvesti. Izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama čekaju se godinama; vodile su se brojne rasprave i konsultacije u kojima je cilj bio jačanje transparentnosti i usklađivanje sa evropskim standardima. Sada, kada je predlog zakona konačno došao do faze odlučivanja i kada se govorilo o pozitivnim ocjenama usklađenosti sa EU standardima, jedan poslanik predlaže normu koja suštinski mijenja balans prava i obaveza – bez stvarne javne rasprave i bez prethodne otvorene stručne debate o posljedicama.

    Svjesni smo da postoje zloupotrebe u pojedinim postupcima. Međutim, zloupotrebe se rješavaju ciljanim mjerama i procesuiranjem konkretnih slučajeva, a ne blanketnim pravilom koje pogađa i one koji postupaju u dobroj vjeri i dokazuju povredu prava. Ako je cilj da se zaštiti sistem od zlonamjernih tužbi, postoje mehanizmi koji mogu biti precizno definisani, bez gušenja zakonite sudske zaštite.

    Zato zahtijevamo da Vlada i Skupština:

    1. odbiju amandman kojim se propisuje da tužilac snosi troškove upravnog spora u SPI predmetima bez obzira na ishod;
    2. obezbijede da sudska zaštita prava na pristup informacijama ostane djelotvorna, dostupna i stvarna, u skladu sa Ustavom i  evropskim standardima;
    3. ukoliko postoji potreba za suzbijanjem zloupotreba, predlože ciljane i proporcionalne mjere nakon otvorene stručne rasprave, uz očuvanje prava javnosti da zna.

    Ovo nije pitanje jedne norme i jednog člana. Ovo je pitanje da li država želi javnost koja kontroliše vlast – ili javnost kojoj se transparentnost naplaćuje.

    To nije pravna zaštita, nego finansijska kazna za korišćenje prava.

    Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne “na papiru”. Ako građaninu unaprijed stavite cijenu na ostvarivanje prava – čak i kad je u pravu – onda ste pravo pretvorili u privilegiju za one koji imaju novca. To je suština ovog pamandmana: pravo postaje luksuz.

    U očekivanju da zaštitite ustavno pravo građana na pristup informacijama i stvaran pristup pravdi, dolje potpisane organizacije i aktivisti:

    1. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora – MANS
    2. Akcija za ljudska prava (HRA)
    3. Aleksandar Dragićević – aktivista
    4. Milica Kankaraš Berber, aktivistkinja
    5. Fidelity Consulting
    6. Mladen Ivanović – reditelj i aktivista
    7. NVO Naša akcija
    8. Društvo mladih ekologa Nikšić – DMEN
    9. Građanska alijansa 
    10. Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM)
    11. Tijana Lekic novinarka CIN CG
    12. Zenepa Lika, Društvo Dr Martin Schneider-Jacoby Assoc. – MSJA
    13. Društvo za kulturni razvoj “Bauo”, Petrovac na Moru
    14. NVO Crnogorsko društvo ekologa
    15. NVO 35mm
    16. KANA / ko ako ne arhitekt
    17. Green Home
    18. Parkovi Dinarida-mreža zaštićenih područja Dinarida
    19. NVO Optimisti  
    20. Centar za građansko obrazovanje (CGO)
    21. Aleksandra Grujovic, aktivistkinja
    22. NVO “Serdar”
    23. NVO “Grupa građana BU2”
    24. NVO “Udruzenje Vasojevića Primorja i Boke”
    25. Portal “Mediteran News”
    26. Portal “Vasojevićka riječ”
    27. NVU Balkanska Istraživačka Mreža Crna Gora
    28. Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)
    29. NVU Restitucija – Podgorica
    30. Asocijacija Spektra
    31. Mreža za omladinski aktivizam Crne Gore (MOACG)
    32. Fondacija za promovisanje nauke Prona
    33. Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
    34. Centar za građanske slobode (CEGAS)
    35. NVO Crnogorski forum (Montenegrin forum)
    36. Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)
    37. SOS Telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić
    38. Udruženje Korina
    39. Expeditio Kotor
    40. Danijel Garić, aktivista
    41. Centar za ženska prava
    42. Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
    43. CEE Bankwatch Network
    44. Institut alternativa
    45. NVO Mogul
    46. NVO Ipso Facto
    47. Centar za zaštitu i proučavanje ptica – CZIP
    48. NVO Agencija za lokalnu demokratiju
    49. NVO Crnogorski forum
    50. NVO UZIP
    51. Udruženje za afirmaciju i podršku ženama sa invaliditetom “Nova žena” Bijelo Polje
    52. Savez slijepih Crne gore 
    53. NVO Zora
    54. NVO PRIMA
    55. NVU ŠkArt
    56. NVU TMT – JAVNISERVIS.ME
    57. Ženska Akcija
    58. Društvo profesionalnih novinara Crne Gore

  • Amadman poslanika PES-a na Zakon o SPI: Traži da građani i NVO plaćaju ćutanje države: 

    Autor: Tina Popović (ND Vijesti)

    Kad se činilo da će jedan od najznačajnih antikorupcijskih propisa – Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI) konačno izaći iz skupštinskih klupa, poslanik vladajućeg PES-a Vasilije Čarapić odlučio je da “sačuva” državni budžet, tako što će iz džepa građana naplaćivati odbijanje države da objelodani tražene podatke.

    Čarapić je prošle sedmice u skupštinsku proceduru predao amandman i traži da se u članu 50 doda novi stav, koji predviđa da “troškove upravnog spora snosi tužilac”. Poslanik PES-a nije odgovarao na pitanja “Vijesti”, a u obrazloženju amandmana koji će se uskoro naći pred njegovim kolegama na Zakonodavnom i Odboru za politička pitanja Skupštine, tvrdi da “ovakvo rješenje ima za cilj da obezbijedi efikasnost upravnog postupka i racionalno korišćenje državnih resursa, odnosno spriječi zloupotrebe koje se dešavaju u praksi, u vezi sa primjenom Zakona o slobodnom pristupu informacija i instituta upravnog spora”.

    “Propisivanjem obaveze tužioca da snosi troškove upravnog spora u navedenim slučajevima, jača se odgovornost stranaka prilikom pokretanja sudske zaštite i podstiče podnošenje tužbi samo onda kada za to postoje stvarni i opravdani razlozi”, tvrdi u obrazloženju Čarapić.

    Zamjenik izvršnog direktora Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Dejan Milovac poručuje da taj predlog predviđa “finansijsko kažnjavanje građana, kada na sudu dokažu da su državne institucije kršile zakon”.

    “Takva norma suprotna je Ustavu Crne Gore, jer ograničava pravo na sudsku zaštitu, uvodi nejednaka pravna sredstva za građane i državu i suštinski omogućava institucijama da nezakonito uskraćuju informacije bez posljedica”, rekao je Milovac “Vijestima”.

    I koordinator Centra za građanske slobode (CEGAS) Boris Marić poručuje da se predlogom Čarapića dovodi u pitanje jednakost pravnog oružja, kao i motiv eventualnog uvođenja obaveze snošenja sudskih troškova.

    “Pristup pravdi ili slobodan pristup informacijama mora biti stvaran i djelotvoran, a ne samo formalan. Mislim da bi ovaj amandman trebalo povući iz procedure i prestati sa dodatnim opterećivanjem procesa donošenja Zakona o SPI, na koji se već čeka isuviše dugo.

    Šta u praksi znači Čarapićev predlog

    Milovac objašnjava da Čarapićev predlog u praksi znači da kada vlast sakrije podatke o svom radu, građanin može pokrenuti upravni spor, na sudu dokazati kršenje zakona, ali da za to plati troškove postupka.

    “…Uključujući i rizik da plati i troškove druge strane, odnosno države. Predloženo rješenje bi dovelo do toga da mnoge informacije koje vlast sakrije i ostanu tajna, jer građani neće moći da plate nesrazmjerno velike sudske troškove koji predstavljaju ogromnu barijeru za pristup podacima od javnog značaja”, precizira Milovac.

    Naglašava da se to posebno odnosi na informacije o ugovorima o javnim nabavkama, potrošnji javnih fondova, poslovanju državnih preduzeća, beneficijama javnih funkcionera, kao i na podatke o zapošljavanju članova partija, porodice i glasača, koje vlast često krije od građana.

    “Zakon o slobodnom pristupu informacijama dobio je pozitivno mišljenje Evropske unije upravo zato što nije sadržao normu koja ovako drastično ograničava sudsku zaštitu prava na pristup podacima. Usvajanjem ovakvog amandmana pokazala bi se jasna nespremnost ove vlasti da bude transparentna, ali i da se bori protiv korupcije u sopstvenim redovima – posebno imajući u vidu da su zahvaljujući podacima dobijenim na osnovu Zakona o SPI otkrivene brojne zloupotrebe”, kaže Milovac.

    Podsjetio je na to da je pravo na pristup informacijama garantovano Ustavom Crne Gore.

    To pravo, stoji u Ustavu, “može se ograničiti ako je to u interesu zaštite života, javnog zdravlja, morala i privatnosti, vođenja krivičnog postupka, bezbjednosti i odbrane Crne Gore, spoljne, monetarne i ekonomske politike”.

    “Predloženi amandman je očigledno suprotan Ustav i iz razloga što se radi o ‘sprečavanju pristupa pravdi’ i uvođenju ‘nejednakih pravnih sredstava’ građanina i države. Ustav, garantuje i ‘pravo na pravni lijek’ protiv odluke o pravu ili zakonom zasnovanom interesu, kao i ‘pravo na pravično i javno suđenje pred nezavisnim sudom’. Ako se tužilac unaprijed obaveže da snosi troškove čak i kad uspije, sudska zaštita postaje formalna, a ne stvarna”, upozorava Milovac.

    Podsjeća i na to da i evropski standardi potvrđuju da finansijske prepreke mogu predstavljati povredu prava na pristup sudu. Milovac ukazuje na praksu suda za ljudska prava, koji je u slučaju “Kreuz protiv Poljske” utvrdio povredu jer su pretjerane sudske takse spriječile podnosioca da uopšte iznese stvar pred sud.

    “Dodatno, Ustav kaže da su svi jednaki pred zakonom i da svako ima pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda. A sam Zakon o SPI polazi od toga da je pristup informacijama javni interes i da se može ograničiti samo radi interesa propisanih zakonom. Upravo zato je neprihvatljivo da se u jednoj uskoj kategoriji upravnih sporova (SPI) propiše da tužilac uvijek plaća troškove – time se uvodi posebno nepovoljan režim samo za one koji traže transparentnost, dok država dobija procesnu privilegiju i ostaje bez finansijskog rizika kad nezakonito uskraćuje informacije. To znači povredu principa ravnopravnosti, odnosno ‘jednakosti oružja’, jer se država stavlja u povlašćen položaj u odnosu na građanina”, ističe Milovac.

    “Na kraju, iako se ovakvo rješenje pokušava opravdati postojanjem zloupotreba, one se godinama ne procesuiraju, već služe kao izgovor da se faktički sakriju podaci od javnog interesa uvođenjem velikih troškova sudskih postupaka. Čak i ako je zaista cilj suzbijanje zloupotreba, mjera je blanketna i nesrazmjerna, jer pogađa i one koji postupaju u dobroj vjeri i uspješno dokažu da im je prekršeno pravo”, zaključuje Milovac.

    Marić: Kazna za kontrolu institucija

    I Marić upozorava na to da u upravnim sporovima koji se vode protiv negativnih rješenja nadležnih organa u vezi sa slobodnim pristupom informacijama, stranke ne smiju biti opterećene troškovima postupka.

    “Pravo na slobodan pristup informacijama predstavlja osnovno ustavno i zakonsko pravo građana, a njegovo ostvarivanje je od ključnog značaja za transparentnost i odgovornost rada organa vlasti. Zloupotrebe koje su se javljale u praksi mogu se riješiti na razne načine, ali svakako ne tako što će se troškovima postupka opteretiti građani i civilni sektor”, naglašava Marić.

    Precizira da građani i organizacije koje pokreću ovakve sporove ne štite isključivo svoj privatni interes, već djeluju u javnom interesu, omogućavajući kontrolu zakonitosti rada institucija.

    “Nametanje sudskih troškova u ovim postupcima imalo bi odvraćajući efekat i jednim dijelom bi obeshrabrilo građane da koriste pravo koje im je zagarantovano zakonom. Takođe, upravni spor nastaje kao posljedica postupanja samog organa vlasti koji je donio negativno ili nezakonito rješenje. Nije pravično da teret troškova snosi stranka koja je bila primorana da sudskim putem traži zaštitu svog prava. Posebno treba imati u vidu neravnopravan položaj građana u odnosu na organe vlasti koji raspolažu javnim sredstvima”, zaključio je Marić.

    Začarani krug

    Predlog zakona o SPI rijedak je propis o kojem su poslanici u plenarnoj sali raspravljali dva puta u nešto manje od pet mjeseci.

    Posljednja verzija tog akta, koji pet godina kruži u začaranom krugu od Vlade do Skupštine, u parlamentarnu proceduru je ušla u februaru ove godine.

    Do 24. jula je prošao sva skupštinska radna tijela, a tog dana ministar javne uprave Maraš Dukaj ga je predstavio poslanicima u plenarnoj sali.

    Međutim, poslanici se ljetos nijesu izjasnili o tom propisu.

    On se ponovo našao na dnevnom redu aktuelnog jesenjeg zasjedanja Skupštine, a resorni ministar je na početku izlaganja naglasio da se drugi put raspravlja o istom propisu.

    “Rijedak slučaj u parlamentarnom radu”, rekao je Dukaj prošle sedmice u parlamentu.

    Naglasio je i da je Predlog zakona, uz amandmane, ranije prošao sve skupštinske odbore i procedure, ali i da je pozitivno ocijenjen od svih relevantnih domaćih i međunarodnih aktera.

    Civilni sektor je još krajem 2020. godine Vladi Zdravka Krivokapića dostavio inicijativu za izmjene i dopune Zakona o SPI. Većina njihovih sugestija je uvažena, a propis je u skupštinsku proceduru upućen u januaru 2022. godine.

    Dva puta je vraćen iz Skupštine: jednom zbog promjene resornog ministra (2022), drugi put zato što sadrži “niz nedostataka” (2024).

    U međuvremenu ga je jednom i Vlada povukla iz procedure, i to 2023, jer je parlament bio raspušten u susret parlamentarnim izborima te godine.

    Premijer Milojko Spajić je u svom mandatarskom ekspozeu iz oktobra 2023. obećao borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije i korupcije na visokom nivou. Tada je naglasio da će aktuelna izvršna vlast kreirati “jak pravni i institucionalni okvir koji će omogućiti jači odgovor na kriminal i korupciju” i to kroz usvajanje više propisa, među kojima i novog Zakona o slobodnom pristupu informacijama, “u cilju uspostavljanja maksimalne transparentnosti kao ključnog instrumenta u borbi protiv korupcije”.

    Neusvajanje tog propisa remeti ispunjavanje obaveza Vlade iz Akcionog plana za ispunjavanje završnih mjerila u pregovaračkom poglavlju 23 – pravosuđe i temeljna prava u procesu pregovora sa Evropskom unijom.

    Prema Akcionom planu, u ovom kvartalu trebalo je već da bude otpočeto “jačanje administrativnih kapaciteta kroz povećanje broja zaposlenih u nadležnoj Agenciji zbog implementacije novih zakonskih nadležnosti koje proizilaze iz novih zakonskih rješenja Zakona o SPI…”

  • Milovac: Đukanović nije prijavio izvor sredstava za neobjašnjenu imovinu

    Zaista su postali zanimljivi pokušaji različitih funkcionera DPS-a, pa evo konačno i novog šefa te partije, Danijela Živkovića da se opravda ali i da se relativizuje činjenica da je Milo Đukanović u vrijeme dok je bio na najvišim funkcijama u državi, u kontinuitetu kršio zakon kojima se uređuje obaveza prijave prihoda i imovine nadležnim državnim institucijama.

    Tako se kao mogući izvor sredstava za nabavku spornih satova i skupocjenog životnog stila porodice Đukanović pominje milionski profit jedne od njegovih firmi, ali i renta koju je ostvarivao njegov sin Blažo dok je bio dio porodičnog domaćinstva.

    Kao prvo, Đukanović u svojim imovinskim kartonima nikada nije prijavio bilo kakav profit neke od njegovih kompanija, a kamoli u milionskom iznosu. Niti jedan imovinski karton Đukanovića ne sadrži podatke o novcu na žiro računu ili gotovini za koji se može zaključiti da potiče od profita kompanija u kojima je Đukanović imao vlasništvo.

    Kada je u pitanju renta od poslovnog prostora koji je Blažo Đukanović dobio na poklon od svog strica, Aca Đukanovića, podaci iz imovinskih kartona pokazuju da je prihod po tom osnovu iznosio 77.000 Eura, 2008. godine 132.000 Eura, a 2009. godine 113,632 Eura. Već naredne godine mlađi Đukanović je izašao iz domaćinstva a Milo Đukanović prestao da prijavljuje prihode od te rente.

    Ono što funkcioneri DPS-a ne saopštavaju jeste da ta renta nije mogla biti korišćena za finansiranje satova, puteva u Dubai ili drugih oblika luksuznog životnog stila Đukanovića. Ovo iz razloga što je gotovo polovina potrošena već 2008. godine kada je Blažo Đukanović na Žabljaku od kompanije „Razvršje“ kupio stan i garažu, za šta je platio 132.000 EURa.

    Prihod od 2009. godine je takođe ostao nepotrošen jer je u imovinskom kartonu naveden kao „depozit u Prvoj banci“ u iznosu od još 113.000 eura.

    Bez obzira na to iz kojih sredstava je Đukanović finansirao nabavku sporne imovine, postojala je zakonska obaveza da se ta imovina uredno prijavi nadležnoj državnoj instituciji, što on nije učinio. To su činjenice koje su sasvim dobro poznate i funkcionerima DPS-a i koje se ne mogu sporiti.

    Đukanović nije imao problem da godinama prijavljuje ostalu imovinu koju posjeduje, pa ostaje nejasno zašto je danas problem da se javnosti i nadležnim institucijama objasni porijeklo imovine koja nije prijavljena, a za koju smo svi mogli da vidimo da postoji.

    Umjesto njega, to za sada pokušavaju da urade članovi partije čiji je on počasni predsjednik, i to na način koji otvara dodatan prostor za sumnju da je sporna imovina stečena nezakonito.

    Podsjećam da su iz DPSa prvo tvrdili da su fotografije montirane, da vodi specijalni rat protiv Đukanovića i njihove partije, pa onda da su i drugi imali obavezu da prijave satove i zašto se targetira samo Đukanović, da su satovi možda poklonjeni ili pozajmljeni, pa sve do posljednih konstrukcija da Đukanović za 30 godina na javnim funkcijama i kao uspješan biznismen imao vremena i umijeća da spornu imovinu i zaradi.

    Za šta god se u DPSu odluče kao finalnu verziju, svaka od njih je podrazumijevala zakonsku obavezu da se stečena imovina prijavi.

    Sve osim toga je posao za tužilaštvo koje bi trebalo da se bavi izvorima sredstava iz kojih je Đukanović mogao da priušti spornu imovinu i luksuzan životni stil.

    Dejan Milovac
    Direktor Istraživačkog centra MANS-a